Zapis popa Martinca u kontekstu tadašnje hrvatske književnosti

U uvodnom dijelu Autor ističe kako je u starijem razdoblju hrvatske književnosti jedan od najopsežnijih tematskih kompleksa bila antiturska tematika. Njom su se inspirirali mnogi hrvatski pjesnici tijekom stoljeća, na toj su tematici nastala i neka djela koja označuju ključne točke na hrvatskoj poetskoj vertikali (primj. od Marulića preko Gundulića i Kačića do Mažuranića). Zapis popa Martinca iz 1493. spada među tekstove koji su se dugo vremena smatrali vrijednima samo s kulturološkog i povijesnog aspekta. Tek u novije vrijeme ističu se neke njegove književne vrijednosti, počevši od M. Kombola (1945) pa do E. Hercigonje (1975), koji ističe i njegove poetske crte, te u najnovije vrijeme R. Bogišića koji vidi njegove vrijednosti u kontekstu rađanja hrvatske proze. Usvajajući spomenuta mišljenja o poetičnosti teksta, Autor ga uspoređuje s nekim tada suvremenim pjesmama iste tematike (s anonimnom pjesmom "Spasi Marije tvojih vernih" i s Marulićevom "Molitvom suprotiva Turkom"), koje sjedinjuje zajednički ton molbe i vapaja. Na kraju Autor ističe kako je usporedno, na istoj tematici, nastala i poezija otpora, počevši od J. Šišgorića do zavidne poetske realizacije u Marulićevoj "Juditi".