Akcenat stranoga leksika u svjetlu jezičnih kontakata

Novoštokavski akcenatski ili, šire, prozodijski »četveroakcenatski sistem« može se označiti kao vrsta fonološkoga atavizma suvremenoga hrvatsko-srpskog jezika. U naše je vrijeme sistem kao cjelina prilično staromodan i nepraktičan. Njegova je slaba zastupljenost u glavnim gradovima već dobro poznata i često isticana. Da nije inače  toliko raširen koliko jest, bio bi u književnom jeziku jedva upotrebljiv. Akcenat stranoga leksika, o kojem se ovdje radi, jest posebno područje toga složenog sistema. Ovdje postoje u pravilu tri tipa prozodijskoga prihvata stranih riječi: »izvorni« tip I (ili »dijalekatski«, tj. prednovoštokavskl), kao käsa : moda, teräsa: natùra, temèlj: oltärl-är, i »prilagođeni« tip II i tip III (oba no- voštokavska, prvi stariji, a drugi noviji), kao tèrasa : natura, tèmelj / óltar odnosno käsa, : mócla, teràsa : natúra Od ta je tri tipa samo kombinacija između II i III prihvaćena danas na književnoj razini, i to (käsaj/kàsa : móda, teràsa : natúra, tèmelj / òltar, iako je tip I još uvijek raširen, pogotovo u kulturnom govoru. Što se tiče porijekla triju tipova, sva se tri mogu u krajnjoj liniji izvesti iz jezičnih dodira među hrvatsko-srpskim prozodijskim podsistemima i sistemima dotičnih stranih jezika. To se ovdje ilustrira na primjeru rečenice dane na talijanskom i njemačkom, a također, uzgredno, na turskom, ali izgovorene, kao što stvarno biva, u različitim hrvatsko-srpskim tipovima. No dan-danas djeluje i pritisak nekih drugih jezika, npr. francuskog, engleskog i ruskog, pri čemu se vrši proces križanja triju naprijed navedenih tipova prozodijskoga prihvata. Na taj način govorna praksa zamagljuje više ili manje jednostavna pravila toga postupka.