Zbilja i ironija u Shakespeareovim sonetima 1—17

Shakespeareovi soneti 1—17 spadaju u onu grupu soneta u kojima pjesnik pokušava nagovoriti prijatelja da se oženi i ima potomstvo u kojemu će i dalje živjeti njegove vrline. Analizom nekih strukturalnih osobina, kakvu nalazimo u pristalica »dekonstrukcijskog« pristupa, otkriva se istovremeno i ironičan stav prema opjevanom prijatelju. Na taj način, kao sljedbenik bogate evropske petrarkističke tradicije, pjesnik postaje i njen kritičar. Suprotstavljanje »retoričkog« i »referencijalnog« čitanja Shakespeareovih soneta 1—17 može opravdati takve postavke.