Zadarski dramski autori na talijanskom jeziku u XIX stoljeću

Nije dovoljno poznato koji su doprinos dramskom stvaralaštvu u Zadru dali domaći pisci, kojih je književni izraz bio talijanski, i koliki je odjek imala njihova riječ u kazalištu, u gradu i izvan njega. Ovaj rad ima za cilj da otkrije i vrednuje taj njihov doprinos i odjek. Krajem XVIII i početkom XIX stoljeća Ivan Kreljanović-Albinoni, zanijet antitiranskim raspoloženjem V. Alfierija, oslanjajući se na poetiku Arcadije, najprije sastavlja Orazia, gdje evocira legendu o borbi Horacija i Kuriacija, zatim Manlija Capitolina, s razrađenom idejom o slobodi, te niiz drama i melodrama s istim ili sličnim temama. Kreljainovićeva je zasluga što je, i izvan granica Zadra, posvjedočio o rađanju kulturne i nacionalne svijesti svojih zemljaka. U vrijeme kada je polemički živ romantizatn presjekao put Arcadiji, javlja se Giuseppe Ferrari-Cupdlli, koji koristi prigodne i dramske sastave — kao Il serto conteso — da istakne slavnu tradiciju i hrabrost slavenskih junaka u borbi protiv Turaka i ostalih osvajača. Legende i mitovi, pomiješani s povijesnim zbivanjima u dalmatinskoj prošlosti, osnovna su književna vrela ovog pisca. Značajan je prilog promicanju kazališne djelatnosti Vitaliana Brunellija, a još više Luigija Ficherta, romantičara i pobornika ideje da svaki narod ima pravo na svoju domovinu. Iz njegove drame Bielka di Bosnia zrači želja za bratskim življenjem različitih naroda i o pravu na vlastiti identitet. Plativši danak kazališnoj tradiciji, ali zadojeni novostvorenom kulturnom i političkom klimom, u drugoj polovici XIX stoljeća zadarski dramski autori išli su u potragu za suvremenijim motivima i novim izražajnim sredstvima. Tako se Giuseppe Sabalich trudi da se oslobodi stega tradicije, pribjegavajući miješanju tema i stilova, mijenjanju oblika i jezika. Uporan i plodonosan okreće se narodnim izvorima gdje nalazi obilje zgoda i priča. Antonio de’Bersa i Arturo Colautti posvećuju LeaLru kratki dio svog stvaralačkog razdoblja. De’Bersa se pojavio bez većih umjetničkih pretenzija, a Colautti s namjerom da ostavi traga u teatru. Njegovo nastojanje da rastereti djelo od romantičkih primjesa i verističkog sadržaja i da ih zamijeni dramskom konstrukcijom i virtuoznim dijalogom nije urodio osobitim plodom, ali iako njegovi tekstovi nisu mogli živjeti na pozornici, oni ipak pokazuju da je on bio majstor riječi i da, kao i Sabalichevi, pobuđuju čitaočevu znatiželju. Zadar je u XIX stoljeću imao svoje priznate dramske autore, koji su nastojali uhvatiti korak s općim dostignućima dramskog stvaralaštva pa, iako se nisu probili do estetskih polja, ima ostvarenja gdje je umjetnička riječ oživjela scenu. Početkom novog vijeka talijanska riječ u kazališnom stvaranju ustuknut će pred poletnim hrvatskim književnim izrazom, nadahnutim vlastitim vitalizmom.