Realistički i modernistički simultanizam: Flaubert i Rozanov

Simultanost predstavlja pojavu; dok je simultanizam sustav prenošenja ili modeliranja simultanih procesa (Užarevič 1998). Započinjući poglavlje "Oblici i programi simultanizma" u knjizi Težišta modernizma, V. Zmegač navodi primjer simultanizma iz romana realističke tradicije - Flaubertove Madame Bovary. Ipak, Flauberlov je "prikaz istodobnosti", upozorava V. Zmcgač - budući da se ne radi o prostorno udaljenim zbivanjima - "usprkos svojoj neobičnosti element koji se bez zapreke uklapa u viđenje zbilje kakvo je uobičajeno u književnim djelima koja su napisana u skladu s programskim intencijama realizma" (1986: 173). O simultanizmu pak kao o modernističkom postupku, tvrdi V. Žmcgač, može se govoriti tek onda "kada je uklonjena homogenost radnje u starom smislu riječi, (j. kada jedan njezin 'niz' nije u neposrednom fabulamom odnosu s drugim" (1986:183). U takvu je shvaćanju simultanizma naglasak na disparatnosti pojava - spoju nekoliko različitih, raznorodnih događaja, zbivanja ili procesa u okviru jedne cjeline (teksta), u jednom te istom vremenskom presjeku - "pa se laj drugi tip simultanizma može uvjetno nazvati disparatizam" (183). U tekstu je u tom slučaju osnovni slilem paralelna pozicija, jukslapozicija , tj. smišljeno postavljanje u isti red raznovrsnih, naizgled nespojivih, elemenata, tj. semantičkih, prostornih i vremenskih fragmenata. Primijenimo li ove teze na eksperimentalnu nefabulamu prozu ruskog pisca, publicista i filozofa s početka stoljeća, Vasilija Vasiljeviča Kozanova ■ njegovo dnevničko-esejističke knjige Osamljene stvari (Uedinennoe , 1912.) i Otpalo lišće (Opavšie list'ja , 1,-11., 1913.-1915.) - biva očito da se Rozanov koristi upravo simultanisličkim postupkom u gTadnji svojih zapisa, tj. slilisličkim postupkom ili disparatnog niz.anja ili supostavljanja/suprotstavljanja disparatnih, dakle raznorodnih, neistovjetnih, suprotnih, pojava.