Jean Dayre kao prevodilac

Francuski komparatist, slavist, poliglot, pedagog, zaslužni promicatelj naše književnosti u prostor francuske kulture, Jean Dayre (1892—1952), objavio je dva opsežna izbora iz hrvatske proze za francusku publiku. Nakon obavljenog uspoređivanja izvornih i Dayreovih tekstova, S. Slamnig situira prevodilački opus Jesna Dayrea u opću kronologiju promicanja naše umjetničke proze u fond prijevod ne književnosti drugih kultura, posebno francuske. Slamnig istražuje prevodilački mentalitet Jeana Dayrea u prizmi suvremenih zahtjeva književnog prevođenja. U postupku Jeana Dayrea nema mnogo filoloških »profesorskih« preokupacija. On zamišlja pred sobom prosječnog Francuza, koji treba da stekne jasan, pregledan i uzbudljiv uvid u jednu za nj uglavnom nepoznatu i egzotičnu književnost. Dayre se dakle svjesno rasteretio mnogih pretenzija. Odriče se povijesnog i mjesnog kolorita kad god je način prezentiranja te razine književnog djela složen, glomazan i »stručan«. Pri odabiru pripovijesti preferira one s regionalnim obilježjem, ali dijalekat ne prevodi! Ne preza ni od zahvata u integritet teksta: u predgovoru je obećao da u Antologiji neći biti nijedne slabe stranice gdje svoje dodatno preciziranje gura neposredno u izvorni tekst (A. Nametak: »Sunce«), Ali J. Dayne raspolaže vrlinom koja je u prevodilaštvu najdragocjenija: stvaralačkom intuicijom. Prijevodi mu se odlikuju suverenom gipkošću dislcurza i izuzetnim poistovjećivanjem s likovima: pripovjedačevo treće lice jednine spontano preobraća u prvo (Kozarac: »Tri dana kod sina«). Svjestan manjka izvornih konotacija u misaonu svijetu francuskog čitatelja nužnih za shvaćanje konteksta, ne libi se uzeti podudarne francuske konotacije (Andrić: »U zindanu«). Nije dakle samo ležeran nego je i suptilan.