Odraz međujadranskih socioreligioznih pokreta u Hrvatskoj srednjovjekovnoj poeziji

Na početku autor ističe kako nas pri ovakvom komparativnom pristupu mora voditi spoznaja da se tuđi utjecaji najbolje realiziraju tamo gdje postoje uvjeti da se oni prihvate, a tada već doživljavaju prirodni preobražaj i pretvaraju se u nove vrijednosti. Poslije razmatranja o gospodarskim i kulturnim vezama između dviju jadranskih obala od XIII st. dalje autor navodi potrebne podatke o glavnim duhovnim pokretačima toga vremena (djelovanje franjevaca i pučkih bratovština te jačanje hereze). U okviru kulturnog horizonta tih duhovnih izvorišta javljala su se i pjesnička ostvarenja kao direktni odrazi njihovih preokupacija i poetskih tradicija. Jedna od najranijih poznatih hrvatskih pjesama — »Šibenska molitva« (sredina XIV st.) izravan je odjek talijanske poezije bratovštinskih laudarija, što autor dokazuje komparativnom analizom strukture talijanskih obrazaca i hrvatskog teksta. U prvom dijelu pjesme »Poj željno« (iz glagoljskog rukopisa s kraja XIV sit.) mogu se zapaziti jacoponeovski motivi obraćanja vlastitoj duši, a u drugom dijelu odjeci zanosne pjesničke pohvale Franje Asiškoga »Cantico đi frate Sole«. Hrvatska pjesma »Svit se konča« (»Svjetlost nestaje«), poznata iz istog glagoljskog rukopisa, kiojoj se u novije vrijeme sadržaj vezuje uz ličnost prethusiiitskog češkog heretika Jana Miliča iz druge polovine XIV st. (J. Hamm), ne može se odvojiti i od atmosfere onih hrvatskih primorskih sredina u kojima su se širila heretička mišljenja, budući da su upravo te sredine već više desetljeća bile posrednik u kontaktiranju »krivovjernika« između sjeverne Italije i Bosne. Osim toga, krajem stoljeća djelovao je u Splitu Wyclifov sljedbenik Gvalterije, pa autor ukazuje na neka podudaranja između navedene pjesme i Wyclifove knjige »O simoniji«.