»Mon(t)joie!« i njegove semantoleksičke varijante

Ratni poklič franačkih kraljeva: »Monftjjoie/« starofrancuski i etimološki rječnici francuskog jezika pretežno tumače kao »brdo radosti« sa semantoleksičkim varijantama: -humak, uzvišica«, »putokaz«, »hrpa (kamenja)«, »gomila (radosti)«, »vrhunac (sreće, radosti)« i si. U ovom radu autor polazi od pretpostavke da postanak pokliča stoji u izravnoj vezi s kultom svetog Oionizija i da je zato potrebno istraživati povijesne izvore i zapise o štovanju tog sveca. Ovdje se u prijevodu latinskog izvornika prvi put objavljuje za problem relevantni odlomak iz Života sv. Oionizija Isusovca Pierrea Halloixa u rijetkom izdanju J. P. Mignea koje se čuva u knjižnici samostana sv. Mihovila u Zadru. Sadržaj tog teksta govori u prilog autorovu mišljenju da u proučavanju etimološkog izvora imenice Mon(t)joie treba kao prvo uzeti u razmatranje puni obiiik franačkog bojnog pokliča: »Mon(t)joip saint Denis/«, koji se razvio na temelju zamjene Jupitera (Mon Jove a ne mon joye) sa svetim Dionizijem, Njegove semantolekisičke varijante rezultat su pučkoetimuloškog razvitka integralnog ratnog pokliča. U varijantama pak značenja: »putokaz«, »hrpa (kamenja)«, »vrhunac« itd. autor vidi posebnu semantoleksićku skupinu koja nije još ni danas točno definirana, ali koja prije ukazuje na galskolatinski nego na franački izvor kao što utvrđuje većina odgovarajućih rječnika.