Dramske transformacijske strukture

Hrvatska književnost starijeg razdoblja pokazuje mnoge crte tematskog i stilskog kontinuiteta te bi se u tematskom i žanrovskom smislu moglo zacrtati nekoliko genetskih nizova. To se osobito zapaža u tekstovima hrvatske srednjovjekovne drame, a posebno u tekstovima pasiortskog ciklusa. U njima dolazi do tolike tekstualne međuovisnosti da svaki tekst treba promatrati i kao autonomnu tvorevinu i kao dio jedne dijakronijiske sinteze. U vremenskom slijedu od kraja XIV do sredine XVI stoljeća ti su se testovi razvili od narativno-lirskih, preko dijaloških do dramatiziranih i razvijenih dramskih oblika. Tu pojavu autor naziva žanrovskim preobražajima, a s obzirom na proces nastajanja same tekstove smatra dramskim transformacijskim strukturama. Govoreći o osobitostima transformacijskog postupka, koji proizlazi iz prirode anonimnog i prerađivalačkog pjesnikovanja, autor ističe dva načina tog postupka: ekstrapolaciju i interpolaciju. Pri tome se zapažaju i dvije vrste promjena: kvantitativne — koje su izraz srednjovjekovnog pjesničkog postupka, i kvalitativne — koje su nosioci strukturalnih transformacija. Potom se daje detaljnija analiza pojedinih stupnjeva žanrovskih preobražaja (četiri razvojna stupnja) uz zaključak kako je naslanjanje na domaću književnu tradiciju samo jedna crta u nastanka i razvoju hrvatske srednjovjekovne drame, ali ta je crta s nekim stilskim i kompozicijskim konstantama (npr. osmerački dvostih i drugo) začetu još u prvim pasionskim tekstovima te se sačuvala u svim tekstovima genetskog niza.