Između stilske i ilustrativne funkcije i orijentacije u hrvatskoj dijalektalnoj poeziji

Dijalektalna je književnost uvjetovana kao pojava nekim jezičnim i izvanjezičniim značajkama. To su suopstojnost standardnoga jezika, dovoljna udaljenost upotrijebljenoga dijalekta od dijalektne osnovice standarda, genetska pripadnost te osnovice istomu dijasistemu kojemu i upotrijebljeni dijalekt, zatim neretardacijski karakter književnosti na dijalektu, pripadnost nositelja upotrijebljenoga dijalekta istomu nacionalnom i(li) etničkom kolektivu koji je i nositeljem književnosti na standardnom jeziku, i konačno, cjelovitost teksta pisana na dijalektu (tj. ne samo fragmenti, ili samo dijalozi, i si.). Hrvatska čakavska i kajkavska poezija 20. stoljeća zadovoljavaju svih tih šest uvjeta. U hrvatskoj dijalektalnoj književnosti nalazimo dvije osnovne motivacije za upotrebu dijalekta: ilustrativnu, vezanu uz zavičajnu tematiku, i stilsku, poticanu vječnim stvaralačkim traženjem novih izražajnih sredstava. Dviije reprezentativne pjesme, jedna kajkavska (Ivan Goran Kovačić) i jedna čakavska (Marin Franičević), donose se kao primjeri te druge orijentacije.