Književno djelo Vasca Pratolinija od kronike do alegorije

Hermetički zatvorena pjesnička riječ kojom su Giuseppe Ungaretti, Eugenio Montale i drugi pokušali uspostaviti vezu s nedostižnim svijetom bajki, rođenim u snovima i njegovanim s namjerom da ga suprotstave vlastitoj, rastavljenoj, mitiziranoj stvarnosti, presudno je utjecala na prva umjetnička poimanja Vasca Pratolinija. U prvim mladenačkim zanosima, kako sam tvrdi, nije bio u stanju da progovori u ime čovječanstva i da predoči njegovu bol; s toga se morao spustiti u vlastitu intimu i tražiti u ličnim doživljajima stvaralački poticaj. U Zelenom, sagu (Il tappeto verde, 1941) i u Ulici Magazzino (Via de’ Magazzini, 1942) Pratolini zaviruje u svoj unutarnji svijet uporno ukazujući na zbivanja koja su remetila njegovo duhovno sazrijevanje, a koja su našla odraza u prvim književnim pokušajima, »Ali nisam pisao o mojoj tadašnjoj boli, o mome povlačenju i o mojoj osamljenosti, već o strahu koji sam pretrpio dok sam bio dječak: strah, koji je također imao svoje korijene u ratu. Odnos strah — rat — osamljenost — bol, ne samo objektivno stečen već provjeren poslije više od dvadeset godina kroz potpuno subjektivno iskustvo, razdražio je — da tako kažem — moju maštu. Izmislio sam činjenice, ukrasio sam svoje dječaštvo ljudskim motivima te sam pokušao predočiti ’povijest jedne duše’ koja kroz poniženja i vrijeđanje dolazi do oslobađanja i do ljubavi.« Očito da se mašta u prvim djelima javlja u mistifikatorskoj ulozi, jer je željela zaštititi »istinu« koja se skrivala u autobiografskim činjenicama.