Naturistički (rusoovski) kompleks u pripovijetkama Ive Ćipika

U svom romanu Za kruhom, tiskanome 1904. godine, Ivo Ćipiko je ovako portretirao glavnog junaka Ivu Polića: »Ne privlače ga zabave ni igre drugova, ne mogu ga razabrati ni predavanja na Sveučilištu, samo na dogledu prirodnih pojava, u prostoti, vraćaše mu se mir i blago veselje, jer osjećaj tuge življaše u njemu, gdje ne osjećaše objavu pravoga života« ... Jednoga dana »prisloni se uz maslinovo stablo osluškujući ritmički šum svemira. I ne bijaše nikakva nesklada između njegovih osjećaja i tople prirode.« ... A drugi put u jesenjoj idili »cijelo mu se biće podaje postepeno okolišu, izjednačujući se s njime, i otkucaji života lagano se stapaju sa šumom mora u blagi spjev smirenosti.« ... U trenucima nevolje i potištenosti utjehu nalazi jedino u prirodi. Iza kako ga ostavi voljena djevojka »časom razblaži ga zelenilo . . borovi . . . vrijes smilje . . .« Sjećajući se s nostalgijom mladih dana on se pita: zašto ga od svega toga otrgoše protiv njegove volje? Sve je izgubio a da ništa nije dobio u zamjenu, i onda »čemu sva ta filozofija?«.