Kranjčevićeva kozmogonija

Silvije Strahimir Kranjčević, pjesnik je koji nas ukupnošću svoga djela prisiljiva da se prema njemu, htjeli mi to ili ne htjeli, neprestano određujemo, postavljamo i opredjeljujemo, da neprestano dopunjavamo nedostatnost svoga instrumentarija kako bismo dosegli krajnje protege i dimenzije ove poezije koja, u odnosu prema cilju što ga je sebi u sebi postavila, biva u izričaju pokatkad, nalik na svaki istinski proizvod duha, jednako nedostatna kao i sredstva kojima se služimo da bismo postigli taj cilj. Ta poezija u neku ruku predstavlja potresnu i potresenu ukupnost našega ljudskoga (povijesnoga) i zvjezdanoga (suvremenoga) iskustva, njegov podsjetnik i abecedarij. U Kranjčevićevoj ljudskoj i pjesničkoj anabazi ima nešto mitsko. On je bez ikakve dvojbe pjesnik koji »htjede prodrijeti u srčiku čovjeka, svemira, bića, htjede da smjelom rukom podere zastor ispred tajne vaseijenske«. Poezija kao sudbina i kao čin ono je što ga u cijelosti determinira. »Odio ii verso che suona e che non crea«, zapisuje Kranjčević u svoj mali crni notes ovaj Foscolov stih nalazeći u njemu već u ranim svojim danima misao identičnu vlastitom gledanju i definirajući već tada suštinu svoje poetike.