On the role of dialects in croatian literature and on the problem of their translation

Govoreći o fenomenu dijalekta u književnosti s teoretskoga stanovišta, moramo razlikovati njegovu ulogu u književnom izrazu prije i nakon formiranja jezičnoga standarda — u prvom slučaju sam dijalekt vrši funkciju literarnoga jezika (tj. dijalekt je dani jezični medij književnoga stvaranja), u drugome je samo veoma specifično izražajno sredstvo (tj. dijalekt je izabrani jezični medij književnoga stvaranja). Hrvatska literatura poznaje obje pojave. No iako ćemo takvu dvojnu situaciju naći i u nekim drugim evropskim jezicima, u hrvatskoj je književnosti ona odigrala izuzetno važnu ulogu iz dva razloga: 1) hrvatska književnost ima i u evropskim razmjerima vrlo dugu tradiciju, dok se današnji hrvatski jezični standard formirao relativno kasno, tek u tijeku 18. i 19. stoljeća; 2) nakon definitivnog formiranja standardnog jezika u Hrvatskoj se početkom našega stoljeća razvila i još se uvijek razvija opsegom i značenjem veoma važna dijalektalna književnost, kojoj bar dijelom svog opusa pripadaju i najznačajnija imena hrvatske književnosti, dok niz istaknutih pisaca stvara isključivo ili gotovo isključivo na dijalektu.