Periodizacija novije hrvatske književnosti 19. st. u konteksu teorije stilskih formacija

Fenomen periodizacije literature star je otprilike toliko koliko i književna proizvodnja u ljudskom društvu: stvorivši umjetnička djela u riječi po zakonima stvaralačkog nagona svoga ljudskog bića, čovjek je po istim zakonima stvarao predodžbe o stvorenom. Urođen ljudski (prirodni) nagon za stvaranjem (»umjetnog«) reda i harmonije i iskonska težnja za kreativnim oponašanjem pojava u prirodi i društvu — o čemu lucidno razmišlja Aristotel u svojoj Poetici — uveli su čovjeka u carstvo umjetnosti i doveli ga do autoanalitičkog promatranja onoga što je u pojedinim odsječcima svoje historije već stvorio u tom »carstvu«. Stvarao je i analizirao stvoreno krećući se uvijek po logici težnje svoje »životinjske« vrste za sistematiziranjem i klasificiranjem svega postojećega, dakle i onoga što je sam stvorio. Na liniji te ljudske sklonosti došao je gotovo »spontano« i »istovremeno« i do umjetničke kreacije i do analitičke spoznaje o toj kreaciji, tj. do potrebe da umjetnička djela razvrstava u vremenske odsječke po srodnostima i po sličnostima, kako bi lakše i potpunije prepoznao i potvrdio svoje ljudske (duhovne) moći. Tako se u životu ljudske vrste gotovo jednovremeno s rađanjem umjetnosti rodila društvena potreba za periodiziranjem umjetničkih pojava i procesa, u suštini jednako onako kao što se i u drugim sferama ljudskog djelovanja rodila potreba za sistematiziranjem i klasificiranjem prirodnih i društvenih pojava i procesa.