O perifrastičnom futuru budem + infinitiv u hrvatsko-srpskom jeziku*

Među brojnim u slavenskim jezicima poznatim futurskim perifrazama što se tvore s pomoću načinskih ili akcionalnih glagola (imamu, hošto odnosno načuno, vučung, stano s infinitivom) istraživana je više puta i pojedinačno zastupljena veza bodo + infinitiv, koja se odlikuje svojom vidsko-vremenskom podlogom, ali je to rađeno nepotpuno, a s obzirom na hrvatski ili srpski jezik nikada posebno. Bolje poznata u zapadnim i istočnim slavenskim jezicima, gdje se javlja u funkciji imperfektivnoga futura u suprotnosti prema perfektivnom prezentu pro futuro, obrađuje se u južnoslavenskim jezicima gotovo samo uzgred i letimično, pa i to većinom u opće- slavenskom okviru, gdje se njezine specifične crte u hrvatsko-srpskom jezičnom prostoru mogu jedva temeljito istražiti i opširno raspraviti. Tu ona pripada izrazito hrvatskom dijelu dotičnoga jezičnog područja, pri čemu njegov srpski dio gotovo sasvim zaobilazi, dok je slovenski, makedonski i bugarski jezik (s onim prvim i hrvatski kajkavski dijalekt) uopće ne poznaju. S toga ju je razloga već Vondrak s pravom pripisao hrvatskom krugu. Ovdje će se u nastavku i razmatrati pod tim imenom.