Pouka i poruka Grabovčeva >Cvita razgovora<

Pored osnovnih podataka o životu i djelu Filipa Grabovca, autor u ovom prilogu daje analizu njegove najstarije pjesme u njezinu dvojakom značenju: i kao samostalne sastavine i kao integralnog dijela njegova »Cvita razgovora« u koji ju je, dvadesetak godina nakon prvog objavljivanja, uključio. Upozorava potom na posebno značenje Grabovčeve knjige u općoj kulturnoj klimi u tzv. Mletačkoj Dalmaciji prve polovice XVIII stoljeća. Grabovac naime čini zaokret u odnosu na dotadašnju nabdžnu spisateljsku praksu: on pored vjerske pouke (u prvom dijelu svoje knjige) daje (u drugom dijelu) i pouke iz osnova svjetske i nacionalne povijesti, istina dosta mutno i nejasno, ali na način koji svjedoči da pisac teži za nacionalnim osvješćenjem svojih zemljaka u uvjetima u kojima je dugotrajna tuđinska vladavina u narodu gotovo izbrisala svijest o njegovu vlastitom identitetu. U izvođenju te svoje osnovne ideje Grabovac je postupio doduše s najboljim namjerama, ali i krajnje naivno: šibajući po nekim porocima i postupcima svojih zemljaka on ih je u priličnoj mjeri prepoznatljivo konkretizirao, čime je na sebe navukao mržnju i čežnju za osvetom. Optužen pred mletačkim sudom od vlastitih zemljaka za antimletačku djelatnost, završio je život nakon dvogodišnjeg tamnovanja na otočiću Santo Spirito, južno od Venecije. Grabovac je značajan prvenstveno po svojim idejama u vremenu kad se javlja i u prostoru gdje se javlja. Po njima on je utirao put Andriji Kačiću Miošiću koji će, obogaćen njegovim iskustvom i poučen njegovom zlosretnom sudbinom, nastaviti njegovo djelo.