Individualism and the novel: a sketch of the intellectual background to modern fiction

Modemi individualizam pojavio se u renesansi kad se čovjek počeo sve više okretati prema sebi. Prolazio je i kroz različite faze, a osobito je bilo značajno vrijeme prosvjetiteljstva (18. stoljeće) kada su nastale i neke značajne filozofske rasprave. Pojava romana je dakle povezana s rastućim valom individualizma, jer oboje ističe čovjekov osobni doživljaj i iskustvo kao pouzdanije oslonce od raznih rituala proricanja. Međutim, 19. je stoljeće počelo iskazivati nepovjerenje prema subjektivnosti individualizma. Marx i Freud su isticali "kritičku objektivnost« i obojica su smatrali da subjektvne, osobne interpretacije stvarnosti ne mogu biti pouzdani vodiči u životu. Ipak je roman ostao vodeća literarna vrsta u 19. i 20. stoljeću. Kao razlozi za to ističe se sve brojnija čitalačka publika i nesputanost romana pravilima i normama, kao što je bio slučaj kod poezije. Za ilustraciju svojih postavki autor navodi djela nekih engleskih romanopisaca 19. stoljeća (Ddckons, Thackeray, Austen, Eliot) i američke romane iz istog razdoblja (Havvthome, Melville, Twain). Henry James je učinio najviše na smanjenju razlika između američkog i engleskog romana, ali je ipak ostao «na rubu modernog romana«. Brana tradicionalne pripovjedačke tehnike raspala se početkom 20. stoljeća, najprije u djelima Conrada, a kasnije i u djelima Joycea i V. Woolf, a u Americi u djelima F. Scotta Fitzgeralda, Nathanaela Westa, Johna Dos Passosa, Emesta Hemingwaya i Williama Faulknera. Pokušava se i odgovoriti na pitanje: zašto moderan roman ne može stvoriti »neindividualističkog junaka« i zašto se čitalac modernog romana neće susretati s »anti-junakom« u romanu 20. stoljeća.