La scelta morfo-sintattica del passato remoto e/o l’imperfetto in funzione semantica

Dvostruki aspekt klasično-latinskog perfekta (koji je u jednom signansu objedinjavao dva signatuma — grčki aorisni i perfekt in sensu strido) doveo je u talijanskom jeziku do razgraničenja dviju funkcija i stvaranja dviju odvojenih paradigmi (signansa) za svaku od funkcija (signatuma). Takva savršena proporcija (tj. jedan signans za jedan signatum) koja funkcionira u talijanskom standardu ne postoji međutim i u dijasistemu talijanskih dijalekata; sjeverni, naime, poznaju samo paradigmu tzv. passata prossima (koji tada zamjenjuje i tzv. passato remoto); južni samo paradigmu passata remota (koji funkcionira i kao passato prossimo). U takvu dvočlanu glagolskom sistemu (kakav je sistem glagola talijanskih dijalekata, ako izuzmemo dva tzv. trapassata) sasvim je drugačiji interparadigmatski »položaj« i odnos imperfekta (kojega otoje skupine dijalekata poznaju) prema svakom od tih vremena. U ovom se članku na osnovi materijala iz XIV st. na rimskom dijalektu analizira ta relacija i ustanovljava odnos passata remota prema imperfektu kao odnos anteriornosti prema ne-anteriornosti. U toku rada na tim analizama autor članka opaža da se prilikom transformacija glagola iz passata remota u imperfekt na glagolima imati, biti, znati, vidjeti, poznavati događaju i semantičke promjene: ti glagoli, naime, u passatu remota dobivaju značenja koja nemaju u imperfektu. Tako glagol imati semantički funkcionira kao glagol primiti (u primjerima rečenica 1—6), kao glagoli uzeti, dočepati se, prisvojiti (7—9), postići (10), strpati u zatvor (11); glagol biti kao glagol stići (12—13), predstaviti se, pojaviti se (14—17); glagol vidjeti kao shvatiti, postati svjestan (18—21); glagol znati (sapere) kao glagol doći do saznanja, biti obaviješten (22) ; glagol poznavati (conoscere) kao glagol shvatiti, otkriti (23—25); glagol stajati kao zaustaviti se, zadržati se (26—30). U lokuciji stare quieto i glagolu cominciare izbor passata remota ili imperfekta ukazuje na razliku između (tek) započinjanja i dovršenja radnje izražene glagolom.