Školstvo i hrvatski jezik u BIH s posebnim osvrtom na udžbenike hrvatskog jezika i književnosti

U poslijedejtonskoj Bosni i Hercegovini, državnoj zajednici u kojoj je koncem 1995. prestao rat, postoji dosta neriješenih pitanja, puno nagomilanih problema u svim segmentima života pa tako i u području obrazovanja. S obzirom na složenu tradicijsku, vjersku i nacionalnu strukturu i sve ono što je sobom donio život u takvu društvu, teško je, premda neizbježno, neposredno nakon sukoba, dogovoriti, planirati i organizirano voditi poslove iz različitih područja društva i države. Međutim, uspostavom mira, u čemu je posredovala i međunarodna zajednica, postupno se konsolidiraju svi vidovi života, na jednoj novoj osnovi, a među njima i sustav obrazovanja na svim razinama. S obzirom na promijenjene društvene prilike, novu državnu organizaciju i formiranje vlasti, i pored svih ustavnih načela i zakonske regulative, teško je bilo uspostaviti normalne tijekove u društvu. Tako je i obrazovanje, kao bitna društvena djelatnost, teško ustrojavano, posebno zbog različitih nacionalnih, političkih, tradicijskih, a navlastito jezičnih interesa naroda u BiH. Pa ipak, usprkos svim teškoćama i zastojima, došlo se do određenih rješenja u obrazovanju, tako da svaki konstitutivni narod u BiH ima svoj sustav koji se, u dodiru i prožimanju s drugima, dopunjuje u dogovornom reciprocitetu i aktivnoj korelaciji, čineći opet zajednički složeni sustav školstva u BiH. Na toj osnovi, bez obzira na sve pokušaje unitarizacije od većih naroda, i bez obzira na lošiji položaj hrvatskog narod u tijelima vlasti, iz čega proistječe niz negativnih posljedica, i on stječe pravo na službenu uporabu svoga jezika u obrazovanju i u svim drugim segmentima. Tako će i Hrvati na svom jeziku oblikovati udžbenike i drugu literaturu kao osnovu obrazovnog procesa, kojim se želi, kroz demokratske postupke s obzirom i na domaće i strane prilike, i usklađivanjem prema europskim standardima, posve približiti europskom školstvu.