Povezanost bježanja s nastave i maloljetničke delikvencije

Bježanje srednjoškolaca s nastave često se dovodi u svezu s maloljetničkom delikvencijom, ili se definira kao poremećaj u ponašanju, iako to po trajnosti, učestalosti, uzrocima i posljedicama ne mora biti. O bježanju s nastave se može govoriti u kontekstu poremećaja ponašanja i maloljetničke delikvencije, ali treba naglasiti da se fenomen markiranja javlja kao posljedica delikvencije, no ne i u svakom slučaju kao indikator srljanja u delikvenciju. Isto tako, poremećaji u ponašanju su, prema mišljenju brojnih autora, odstupajuća ponašanja koja nisu uobičajena, nisu u skladu s dobi, spolom i socijalnim kontekstom, a bježanje s nastave je postala svakodnevnica u našim školama, pa skoro i nema učenika bez neopravdanih sati. O njemu se ne može uvijek govoriti ni kao o poremećaju ponašanja, a kamoli kao maloljetničkoj delikvenciji. Stoga je ispravnije govoriti o bježanju s nastave kao rizičnom ponašanju. Često je uvjetovano samo elementima iz užega školskog konteksta. Učenici uglavnom bježe s nastave kako bi izbjegli slabu ocjenu ili dosadna predavanja. Kao razloge navode i izostanak nastavnikove potpore, negativno razredno i školsko ozračje, opširne školske programe (preopterećenost), nepridržavanje Pravilnika o ispitivanju i ocjenjivanju, prestroge, ali i pretolerantne nastavnike. Izbjegavanjem nastave učenici se nastoje osloboditi neugodne ispitne situacije i stresa koji povlači za sobom. U radu će se definirati pojmovi poremećaja u ponašanju i maloljetnička delikvencija analizom mišljenja različitih autora, navesti neki rizični i zaštitni čimbenici delikvencije i ostalih poremećaja u ponašanju, te bježanja s nastave. Posebno će se elaborirati povezanost bježanja s nastave i maloljetničke delikvencije.