Mandeljštamova "Firenca u Moskvi"

U pjesmi "U raznoglasju djevojačkog kora..." ("V raznogolosice devičeskogo hora...", 1916.) Osip Emiljevič Mandeljštam (1891. – 1939.), "najmlađi i najsvojeglaviji" akmeist (R. Lauer), u kremaljskim crkvama zapaža njihov talijanski karakter. Tako moskovska katedralna crkva Uzašašća, Uspenski sabor (rus. Uspenskij sobor), nazvana "nježnom" ("Uspen'e nežnoe"), u njegovoj vizuri postaje i dio Italije, grada-rodnog mjesta renesanse, toskanskoga grada u kojem je živio i Dante. Upravo je Dante – nimalo slučajno – ruskom pjesniku bio "izvorište iz kojeg je potekla cijela europska poezija", kao što mu je i Sredozemlje bilo "sveta zemlja", kako svjedoči u autobiografiji Mandeljštamova žena Nadežda, njegova tiha suradnica i suputnica iz doba najgorih staljinističkih progona.