Trube na prelazu kod Parkuše: Kognitivno metaforiziranje sinovljevske ljubavi u pjesmi “Moja majka” Gorana Samardžića

Autori u radu prilaze pjesmi “Moja majka” Gorana Samardžića iz perspektive kognitivnog metaforiziranja, u nastojanju da ukažu na individualno i kolektivno iskustvo koje je rezultat interakcijā čovjeka sa izvanjezičnim svijetom. Dekodirajući kognitivne procese, utvrđuju metaforička preslikavanja i stapanja te metonimijska proširenja polazeći od temeljnih koncepata koji predstavljaju otjelovljeno kulturalno i osobno iskustvo lirskog subjekta. Tijelo i osjetila angažirani su u ostvarivanju metaforičkoga jezika kojim se poetizira sinovljevska ljubav. Pjesma je, pored temeljnog kognitivnog koncepta majka je izvor, nadograđena metaforama koje se konceptualiziraju u procesu percipiranja i projiciranja lirskoga subjekta u kategorijama prostora i vremena kroz interakciju sa svime što ispunjava prostor/vrijeme kao obiteljski i egzistencijalni inventar. Samardžićeve raskošne metaforičke i metonimijske ekstenzije u ovoj su pjesmi utemeljene na konceptima: život je okomica (dobro je gore i loše/smrt je dolje), tijelo je spremnik/stroj, buka je bijes, smrt je kradljivac, sin je possessor, dio za cjelinu, cjelina za dio. Odajući pijetet majki kao začetnici i izvoru, Samardžić je dao snažan obol inače bogatom bosanskohercegovačkom korpusu književnih djela koja njeguju kult majke, poetski ovjerivši kulturalna iskustava i predodžbene obiteljske sheme.