Glagoljska pismenost i glagoljaška demokratizacija pismenosti

Članak je posvećen standardnoj glagoljskoj pismenosti i njezinu društvenom utjecaju u razdoblju prije izuma tiska, opisanome i raspravljenome kao demokratizacija pismenosti u Hrvatskoj. Hrvatskoglagoljska književnost kao prijevodna književnost pred svoje je suvremenike donijela reprezentativno štivo srednjovjekovne Europe posredujući ga na domaćemu pismu, uglatoj glagoljici, i na jeziku koji je domaćemu stanovništvu bio razumljiv. U radu je, u kontekstu europskoga srednjovjekovlja, predstavljen društveni položaj knjige, determinante glagoljske knjige, školovanje glagoljaša, glagoljaške misli vodilje te prakse pismenosti koje su primjenjivali. Riječ je o: 1) pisanju, tj. prepisivanju, 2) čitanju (za sebe i glasnome, javnom čitanju) te 3) slušanju. Kako pokazuju neki hrvatskoglagoljski tekstovi, provođenje navedenih praksa pismenosti poticalo se naglašavanjem njihova spasonosna i posvećujućega vida, tj. za pisanje, čitanje i slušanje određenih tekstova rečeno je da osiguravaju blagoslovljen ovozemaljski i onozemaljski život. Time je osigurana konzistentnost provođenja navedenih praksi te su postignuti njihovi visoki kulturni učinci i dometi.