Deutsche Literatur im Streit der alten und jungen in der Zeitschrift Vienac

Vienac je bez sumnje najvažnije poduzeće u svih pet stoljeća hrvatske književnosti, važan i zbog toga što je u tom časopisu nastao i razvio se hrvatski realizam, pače su i podrazdoblja realizma sukladna smjenama urednika. Potkraj stoljeća počinje kriza realizma, točnije s pojavom Bartola Inhofa kao urednika, što je sukladno njemačkoj književnosti koja prema periodizaciji Fritza Martinija zatvara realizam s godinom 1898., a to je kraj djelovanja Theodora Fontanea. Kriza realizma manifestira se u borbama Starih i Mladih koje su zahvatile Vienac. Vienac tu krizu nije nadišao, već se ugasio 1903., a ta je godina i inače burna u hrvatskoj politici i znači novo razdoblje uopće. Prvi urednik tog razdoblja bio je Bartol Inhof koji je pokušao usmjeriti Vienac prema moderni. Nije uspio, naslijedio ga je Jovan Hranilović, a onda su se urednici počeli brzo smjenjivati jedan za drugim do konačnog gašenja časopisa. U ovom drugom razdoblju raspalile su se raspre Starih i Mladih u kojima je njemačka književnost odigrala zamjetnu ulogu. Vienac je bio deklarativno protiv njemačke književnosti ne zbog antigermanizma, već zato što su Šenoa i njegovi prehodnici željeli suzbiti čitanje njemačkih knjiga da bi stvorili hrvatsko čitateljstvo. U tome su donekle i uspjeli. Osim toga hrvatski pisci nisu željeli primati europske književnosti preko njemačkih prijevoda, odatle neprestani zahtjevi da uređivanje valja orijentirati prema francuskoj i ruskoj književnosti. Za urednika Vjekoslava Klaića prijevodi njemačke književnosti gotovo su posve presahli u Viencu, ali se polemičari Starih i Mladih pozivaju na njemačku književnost u svojim rasprama očigledno što su tu književnost najbolje poznavali, a preko nje su nazirali stilska preslojavanja u europskim književnostima toga doba.