Lirski prepjevi P. A. Kazalija

U uvodnom dijelu studije daje se kratak osvrt na sudbinu Kazalija za života i po smrti, iznimno punu sukoba između njegove pjesničke i pomalo bohemske naravi te crkvene i činovničke sredine u kojoj se nije snalazio. Posebno se ističe njegova za ono doba vrlo solidna književna naobrazba, njegovo dobro poznavanje stranih jezika i slabo vladanje hrvatskim, što je rezultiralo djelima koja su se  tematski i idejno uklapala u suvremene trendove europskog romantizma, ali izražajno nisu bila na odgovarajućoj umjetničkoj razini. Isto vrijedi i za njegove hrvatske prepjeve europske lirike, malobrojne u odnosu na njegove što hrvatske što talijanske objavljenje i neobjavljene prijevode epske i dramske poezije (Homer, Shakespeare, Milton, Byron). Istaknimo usput da  bi njegovi prijevodi na talijanski, jezik kojim je nesumnjivo bolje vladao nego hrvatskim, svakako zahtijevali ozbiljniju obradu želimo li donijeti objektivan sud o Kazalijevim prevodilačkim sposobnostima. Ovdje se pak taj sud donosi samo na temelju četiriju kratkih hrvatskih lirskih prepjeva s engleskoga (Byron, Longfellow), francuskoga (Hugo) i njemačkoga (Schiller) jezika.