Od hagiografskog obrasca do političkog elaborata - škrinja Sv. Šimuna, zadarska arca d’oro

Škrinja sv. Šimuna Bogoprimca najreprezentativnije je i na ikonografskoj razini najkompleksnije djelo primjenjene umjetnosti hrvatskog Trecenta. Iako su joj posvećene dvije monografije i niz pojedinačnih studija, ostaje čitav niz otvorenih pitanja koja tek čekaju razložna tumačenja. Osobito su veliki problemi povezani uz tumačenja pojedinih uprizorenja, koja su kod različitih autora različito shvaćena. Primjetno je pritom, da je u proučavanju složenog ikonografskog programa na škrinji nedostajala studija kojom bi se složena ikonografija obuhvatila kao jedinstvena i čvrsto povezana cijelina u kojoj je svaka pojedinačna scena sagledana kao nedijeljivi dio cijeline. Ovom se studijom nastoji ukazati na to da je ikonografski program škrinje, posebice onih osam reljefa na njezinom sanduku, odabrano i raspoređeno na temelju jednog vrlo sudijozno promišljenog i razrađenog programa čiji su autori petorica zadarskih pastricija kojima je kraljica Elizabeta, supruga moćnog kralja Ludovika I Velikog (1342 – 1382) povjerila ne samo srebro za izradu škrinje, već i druge važne pojedinosti u svezi s naruđžbom, a to znači izbor izvođača, a što je još važnije odabir vizualnog sadržaja za komunikaciji s publikom. Nema sumnje da je kraljica sama u svezi sa sadržajem imala svojih prohtjeva što se na škrinji i zrcali u raskošnom posvetnom natpisu same naručiteljice kao i u donatorskoj sceni u kojoj se ona pojavljuje zajedno sa svojim kćerima. Pouzdano je po njezinoj uputi nastao i onaj reljef pomalo neobičnog sadržaja u kojemu kraljica stoji uz odar svojega oca bosanskog bana Stjepana (+1354), a kojega na onaj drugi svijet ispraća upravo Sv. Šimun Pravednik. Valja se prisjetiti da je ban Stjepan smatram heretikom – patarenom, pa njegova kći katolička kraljica ovim reljefom nastoji popraviti povijest. Sve su ovo svene na poleđini. Kraljica je bez sumnje bila suglasna i s tim da se na škrinji uprizori i životopis samoga sveca što je onda učinjeno na vrlo vješt način na pročelju. Jedini poznati događaj iz svečeva života uprizoren je u sceni „Prikazanje u Hramu“, a ta je okružena reljefima na kojima je prikazana svečeva translacija što u dosadašnjim studijama nije nikad bilo zamjećeno. Ta se translacija sastoji od tri scene koje koje su neizostavni dio svake translacije, a to su pronalaženje tijela (inventio corporis), prenos tijela u novu sredinu (translatio corporis) i konačno smještaj tijela na novoj lokaciji gdje će ubuduće počivati (colocatio corporis). No te su scene azadarski patriciji interpretirali na sebi svojstven način nastojeći na samoj škrinji afirmirati upravo srednjovjekovni Zadar i njegov patricijat. Tako su u sceni invetio corporis prikazani zadarski rektori koji interveniraju u poslijednji trenutak prije no što neki monasi iz zadarskog predgrađa preuzmu svečevo tijelo i smjeste ga u svoj samostan. U sceni colocatio corporis, svečevo se tijelo unosi u crkvu Sv. Marije Velike u nazočnosti Kralja Ludovika i zahvalnih građana predvođenih biskupom Nikolom Matafarom. U toj je sceni prikazano vraćanje svečevog tijela iz Venecije gdje je, prema autorovom tumačenju, bilo rekvirirano u razdoblju zadarske pobune protiv mletačke vlasti (1346 – 1358). Te dvije scene koje obočuju onu središnju služe ujedno da prikažu isključivo pravo Zadrana na posjed relikvije. Problem koji je izbio na lokalnoj razini s monasima rješava lokalna vlast, zadarski rektori. Kad problem postaje „međudržavni“, dakle s Venecijom, rješava ga u korist građana njihov suveren ugarsko – hrvatski kralj.Likovna interpretacija translacije sv. Šimuna uprizorena na škrinji uvelike se oslanja na uprizorenja iz ciklusa o translaciji sv. Marka s pročelja mletačke bazilike (pronalazak i iskapanje tijela, prevoz tijela brodom, polaganje tijela u novo svetište). Autor stoga na više mjesta uspoređuje mletačke prizore i one sa zadarske škrinje.