Starokršćanske staklene svjetiljke

Staklene svjetiljke važan su dio materijalne kulture starokršćanskih lokaliteta. Predstavljaju gotovo neizostavan dio liturgijskog namještaja crkvenih prostora od druge polovice 4. stoljeća o čijoj važnosti svjedoče brojni tekstovi i likovni prikazi. Osim oko crkvenih objekata, svjetiljke su čest nalaz i na nekropolama, gdje su osim funkcionalnog mogle imati i simbolički karakter. Unutar istraživanja javljaju se različiti oblici koji se mogu podijeliti u pet osnovnih oblika: svjetiljke u obliku šalice/zdjelice (Uboldi I), konične svjetiljke (Uboldi II), svjetiljke koje završavaju dnom s ispupčenjem (Uboldi III), svjetiljke u obliku lijevka (Uboldi IV) te svjetiljke u obliku kaleža (Uboldi V), uglavnom datiranih od kraja 4. do 8. stoljeća. Staklene svjetiljke sastojale su se od staklenog recipijenta punjenog vodom i slojem ulja na kojem je mogao plutati fitilj. U odnosu na glinene i metalne uljanice, staklene su predstavljale znatan napredak jer su s istom količinom ulja omogućavale su dvostruko više svjetla. Rezultat je to prozirnih stjenki kroz koje se sjaj plamena lako širio. Paralelno s širenjem uporabe staklenih svjetiljki razvijaju se i dijelovi koji su zajedno sa staklenim recipijentima činili dio rasvjetnog uređaja. Osim staklenih dijelova, elementi rasvjetnog uređaja bili su i držači fitilja te metalni elementi (monokandila i polikandila) koji su omogućavali vješanje svjetiljki.