Koncept Sunčeva krajolika: Prilog ikonografiji i simbolici autohtonog geometrijskog slikarstva na keramici južne Italije iz 12./11. – 4./3. st. pr. Kr.

U radu se dokazuje simbolična, solarna struktura likovnih kompozicija na keramičkim posudama: iz Sale Consiline (Campania) i iz groba III iz S. Marije d'Anglone (Basilicata). Obje su nastale u srednjem geometrijskom likovnom izrazu (Geometrico Medio, a tenda: zadnja desetljeća 9. st. pr. Kr. i prva polovina 8. st. pr. Kr.) u kompleksu geometrijski oslikane keramike (matt-painted) iz južne Italije. Kompozicije su nazvane solarnim krajolicima jer govorom „apstraktne naracije“, u smislenoj kompozicijskoj igri (priči) simboličnih horizontala i vertikala te u pratnji tipičnih solarnih simbola, oslikavaju ključne Sunčeve činove: uspon na obzoru, njegovo obožavanje/štovanje te djelovanje na donje sfere – zemne, podzemne (?). Pri tome, glavni motiv – konkavni trokut a tenda („u obliku šatora“) simbolizira podizanje iz nebeskih voda moćne Sunčeve energije na obzoru. To je semantičko izvorište sveukupnog likovnog izraza a tenda s njegovim brojnim inačicama. Unatoč regionalnim posebnostima autohtonog slikarstva na keramici južne Italije, u kojemu se stoljećima izmjenjivalo simbolično i dekorativno, zaključuje se da je likovni koncept solarnog krajolika, s trokutom a tenda ili bez njega, bio njegova važna ikonografsko-stilska i semantička komponenta koja je ponikla u religiji.