Od reformne do alternativne pedagogije: pokušaji drugačije škole u Hrvatskoj u 20. stoljeću

Modernizacijski procesi na svim razinama koji su se odražavali na svakodnevni život i bili glavnim uzrocima reforme života, društvenih, kulturnih i pedagoških pokreta europskog fin de sièclea reflektirali su se i na Hrvatsku, osobito na njezina urbana područja. Europska je reformna pedagogija sa svojim glavnim predstavnicima i koncepcijama, barem na informativnoj razini, dopirala do hrvatskih učitelja. Začetnici reformne pedagogije u Hrvatskoj su zagrebački učitelji Vjekoslav Koščević i Ivan Tomašić. Njihova reformska nastojanja manifestirala su se u istupima protiv herbartovske pedagogije, u prikupljanju iskustava i spoznaja o reformnim pedagoškim pokretima u srednjoeuropskim zemljama i njihovoj implementaciji u vlastitu pedagošku praksu te u pokušajima organiziranog promicanja ideja reformne pedagogije kroz Hrvatsko društvo za unapređenje uzgoja i časopis Preporod. Brojni su učitelji i učiteljice osluškivali puls početka „stoljeća djeteta“ i diskretno prilagođavali svoju pedagošku praksu novom duhu. Nakon Prvoga svjetskog rata – u novoj državnoj zajednici Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevini Jugoslaviji) – hrvatski su se učitelji angažirali na području praktične školske reforme odnosno didaktičko-metodičke obnove, koja je značila nastavak procesa započetog prije Prvoga svjetskog rata. Radna škola kao glavni cilj didaktičko-metodičke obnove postala je tridesetih godina 20. stoljeća i službeno pedagoško usmjerenje, pod snažnim uplivom prosvjetne politike i ideologije ondašnje jugoslavenske države. Funkciju učiteljskih ferijalnih tečajeva radne škole, kao modela stručnog usavršavanja učitelja za novu školu, od sredine tridesetih preuzimaju državne ogledne škole. Glavni predstavnici pokreta radne škole u Hrvatskoj bili su: Ante Defrančeski, Josip Demarin, Mate Demarin, Salih Ljubunčić, Marijan Markovac, Zlatko Špoljar, Stjepan Zaninović i drugi. Tijekom dva međuratna desetljeća u Hrvatskoj se profiliraju akademski obrazovani pedagozi, teoretičari koji su se bavili ključnim pitanjima pedagogije kao (duhovno)znanstvene ili filozofijske discipline i istodobno održavali vezu s aktualnom pedagoškom zbiljom i kritički upozoravali na neke negativne pojave u praksi nove škole: Stjepan Matičević, Pavao Vuk-Pavlović, Stjepan Pataki, Vladimir Petz i drugi. Refleksije reformne pedagogije zamjetne su i u ostalim sferama odgojno-obrazovnog rada kao što su: obrazovanje odraslih, zdravstveno prosvjećivanje, socijalna skrb i zaštita djece, organizacije djece i mladih, suradnja roditeljskog doma i škole te različiti oblici kulturnog i umjetničkog rada s djecom i za djecu. Alternativni pedagoški koncepti odškrinuli su 1990-ih vrata pedagoškom i školskom pluralizmu u Hrvatskoj, no on je i nakon dva desetljeća u početnoj fazi razvoja.