Svaka majka doji svoje dite, samo ako ima mlika

Etnografski zapisi s kraja 19. i početka 20. stoljeća, nastali u suglasju s Osnovom za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu te objavljeni u Zborniku za narodni život i običaje južnih Slavena, nude mogućnost razgradnje popularnog narativa o zlatnom dobu dojenja u prošlosti, prije razvoja industrije dojenačkih mliječnih pripravaka, te podupiru razumijevanje dojenja, suprotno diskursima o njegovoj prirodnosti, kao kulturno i društveno utemeljene prakse. Na temelju čitanja spomenutih etnografskih zapisa ovaj se tekst bavi odstupanjima od norme postavljene u Osnovi, a prihvaćene i u stručnoj literaturi, po kojoj (u seoskoj sredini na prijelazu stoljeća) (svaka) majka doji svoje dijete. Tekst se tako bavi problemima vezanim za dojenje i laktaciju s kojima su se susretale majke novorođenčadi i dojenčadi te tzv. umjetnom prehranom najmanje djece, a upućuje i na prakse davanja djeteta na dojenje, kombiniranja ženskog rada i brige o malome djetetu i sl. što sve govori i o uvjetima u kojima se dojenje odvijalo a koji su bili, za žene i djecu, izrazito nepovoljni. Tekst također upućuje na potencijal povezivanja uvida koje nudi Zbornik za narodni život i običaje sa suvremenim diskursima o dojenju.