Motiv straha i njegovi mehanizmi u hrvatskoj fantastičnoj noveli 19. stoljeća

Budući da je u svjetskoj književnosti od romantizma nadalje najveći dio fantastične dionice pripovjedne književnosti formiran oko ideje straha od nepoznatoga i neobjašnjivoga, ovaj je prilog usmjeren na manifestacije te emocije u odabranim primjerima hrvatske fantastične novele 19. stoljeća. U raspravi se problematizira i tematsko-žanrovska pripadnost kanonskih novela, i to upravo s obzirom na prisutnost motiva straha. U književnostima zapadnog kruga u 19. se stoljeću pojačano javljaju fantastični pripovjedni žanrovi kojima je motiv straha glavni narativni pokretač, a pojedini elementi fantastički intonirane književnosti s obilježjima književnoga horora prisutni su i u odabranome istraživačkom korpusu: od romantičarskih obilježja Jorgovanićeve fantastike preko premošćivanja realističke poetike i okretanja misticizmu u Gjalskijevoj novelistici do modernističke psihologizacije Matoša i Leskovara. Iako se u tradicionalnoj hrvatskoj književnoj historiografiji zadani korpus nije tumačio kroz prizmu motiva straha, njegova prisutnost otvara niz istraživačkih pitanja poput, primjerice, kako se strah manifestira u pripovjednom tekstu, kojoj pripovjednoj razini emocija straha zapravo pripada, kako motiv straha sudjeluje u proizvodnji fantastičnog i irealnog itd.