U agoniji: od novele do drame

LUKO PALJETAK U obuhvatnom i raznolikom Krležinu djelu, n o v e l e i po obimu i po tematici zauzimaju mjesto i značajno i posebno. Okupljene u dvije knjige, Hiljadu i jedna smrt1 2i Hrvatski bog Mars,1 sve se one zapravo ogledaju i virtuozno poigravaju jednom jedinom, za Krležu kardinalnom i opsesivnom, temom s m r t i u različitim njezinim aspektima, uvijek krajnje iznijansiranim i suptilnim, čemu na dnu uvijek stoji profinjena psihologija s r e d i s n je i n t e l i g e n c i j e , pojedinca, u kojoj je onda lako otkriti, naslutiti i prepoznati model cijele jedne društvene strukture, pa izvući i odgovarajuće sociološke generalizacije, koje su, u svakom slučaju, uvijek od perifemijeg značenja u usporedbi s esencijalnim problemom. Ako snagu ili pak slabost jedne civilizacije, epohe, ili perioda možemo prosuditi i okarakterizirati po njihovu odnosu prema Smrti, kod Krleže bismo, na taj način, mogli izdvojiti jedan jedinstven tip i n t e l e k t u a l c a , »čovjeka« ili »gospodina«, već prema tomu u kojem ga stupnju Krleža uopćava ili individualizira. To bi u svakom slučaju bio predmet jedne opsežnije rasprave, gdje bi se ta nit smrti poput kakve dance-macabre-ičeske pretvorila u jednu široku maticu u koju se slijeva i sve drugo, i ljubav, i čežnja i zelene mjesečine kojima odišu didaskalije ranoga Krleže. Među spomenutim novelama postoji jedna koja u usporedbi s drugim značajnijima i, recimo, važnijima nije toliko upadna, i ne bi to ni bila kad ona sama za sebe ne bi predstavljala stanovit kuriozum unutar Krležina opusa. Radi se, naime, o n o v e l i -U agoniji,3 koja je zanimljiva po cijelom jednom nizu osobina; najmanje po činjenici što se poslije u zbirci Hiljadu i jedna smrt