Aspektna značenja uz cum narrativum

MIROSLAV KRAVAR U sintaksi latinskih vremenskih rečenica što se uvode veznikom cum uvjetno nazvanim »narrativum« ili »historicum« nailazimo na dva više ili manje sporna pitanja. Jedno se odnosi na prisutnost konjunktiva u tim rečenicama, a drugo na vidsku vrijednost razlike između njegova dva vremenska oblika, imperfekta i pluskvamperfekta. O prvom je pitanju raspravljao u svoje vrijeme, a raspravlja kadšto i danas, dosta širok krug stručnjaka, ali se ono i dalje, nakon niza pokušaja da mu se nađe opće prihvatljivo rješenje, ne može sma trati konačno riješenim, tako da pravi razlog literarno potvrđenom procesu zamjene indikativa konjunktivom u rečenicama čisto vremen skoga smisla ostaje u tami. Tu bi se moglo i danas za Wackemagelom ponoviti: »Wir mussen uns bescheiden, unser Nichtwissen zu bekennen.«1 U znatno užem stručnom krugu razmatra se pitanje vidske razlike između dva vremena konjunktiva u našim rečenicama. Ono zanima u prvom redu latiniste slavenskih škola, što je — kako ćemo odmah vidjeti — sasvim razumljiva stvar. Jer, ako se latinski glagolski oblici promatraju sa stanovišta slavenskoga glagola, u kojem vidske suprot nosti igraju važnu semantičku ulogu, postavlja se automatski na dnevni red i pitanje njihove vidske vrijednosti, čak i bez obzira na to da li morfološkom sistemu latinskoga glagola kao takvu priznajemo vidska svojstva ili ne. Svako prevođenje s latinskoga na hrvatski ili srpski, na primjer, nameće nam na svakom koraku izbor između dvije vidske mogućnosti što nam ih vlastiti glagolski sistem po pravilu stavlja na raspolaganje. Nije, dakle, čudo što se takvo pitanje postavlja i u nas u vezi s cum narrativum. Više se valja čuditi tome što se ono postavlja gotovo samo u tom slučaju. U nas vrijedi odavna kao školsko pravilo da u vremenskim reče nicama uz cum historicum imperfekt konjunktiva označuje imperfektivnu, a pluskvamperfekt perfektivnu radnju i da se, u skladu s time,