Rasprava o prirodi i slovopisu veličanstvenoga jezika hrvatskoga

FranoMarija Appendini dubrovački je Talijan, još jedan u nizu onih koji su hrvatskijezik htjeli opisati i time usustaviti. Odmah nakon dolaska DubrovačkeRepublike pod francusku vlast, na talijanskome je jeziku 1808. godine izdaogramatiku hrvatskoga jezika, tad nazvanoga ilirskim: Grammatica della linguaillirica kako bi svijet upoznao s najsavršenijim jezikom od svih na svijetu.Prethodile su mu druge štokavske gramatike (Kašićeva, Della Bellina, Tadijanovićeva,Reljkovićeva, Lanosovićeva, Jurinova i Voltićeva), pa je imao prilike birati uzore,a izabrao je Kašića i Della Bellu. Prvo izdanje Gramatike ima 360 stranica.Podijeljena je u dva dijela, a najveća joj vrijednost leži u najopširnijojdopreporodnoj sintaksi. Bila je predmetom prijepora – kritika i pohvalasuvremenika, a kao jezični je priručnik popularna bila barem četrdesetakgodina. U radu se opisuje Appendinijevo poimanje hrvatskoga jezika ipredstavljanje njegova slovopisa. Autor Gramatike opisao je hrvatski izgovorvrlo detaljno, uhom Talijana. Pritom je pokušavao uzeti u obzir višestrukostidijalektnih ostvaraja talijanskoga jezika (venecijanski, rimski) i hrvatskogajezika (dubrovački, bosanski, dalmatinski, istarski i kajkavski) – kako popitanju izgovora tako i po pitanju slovopisa. Appendinijevo tumačenjeslovopisnih pitanja bilo je relevantno znajući da je bio na čelu povjerenstvakoje je imalo za zadatak urediti grafijsko pitanje, a sastavljeno je na poticajaustrijske Pokrajinske vlade, 1820. godine u Zadru.