English (United Kingdom)

https://curated-unify.zendy.io/wp-json/zendy-region/v1/featured_content/oa?rat=en

https://curated-unify.zendy.io/wp-json/zendy-region/v1/highlighted_journal/

Global: Zendy Plus annual

Presents the access of premium content as premium feature

Premium Content

Presents the keyphrase highlighting as premium feature

Keyphrase Highlighting

Presents the summarisation as premium feature

Summarisation

Insights

Presents the pdf analysis as premium feature

PDF Analysis

Presents the zaia usage as premium feature

ZAIA

Global: Zendy Tools annual

Global: Zendy Free Plan

Global: Zendy Tools monthly

Global: Zendy Plus monthly

Snažan rast predstavlja vjerojatno najvažniji trend u transformaciji sustava visokog obrazovanja danas (Theisens, 2004.), a to širenje sa sobom nosi povećanu pažnju javnosti i države. Činjenica da je sve veći broj ljudi uključen u visoko obrazovanje otvara pitanje kako održati sustav koji teži stalnom širenju. S jedne stane, javno financiranje osigurava dostupnost sustava širokim društvenim grupama i oslobađa potencijal za transformaciju sveučilišta iz mjesta koje perpetuira društvene nejednakosti u demokratizacijski prostor socijalne mobilnosti. Iz perspektive obrazovne politike, dostupnost je ključna za ostvarivanje bolje obrazovne strukture stanovništvanosivog stupa sad već izrugivanog cilja društva znanja. S druge strane, financiranje visokog obrazovanja iz proračuna neizbježno postavlja ograničenja na upisne kvote, odnosno onemogućuje širenje sustava brzinom rasta potražnje i time koči demokratizacijski potencijal koje njegovo širenje u sebi nosi. Ako ne želimo da proračun ograničava upisne kvote, dolazimo pred niz pitanja o tome tko treba, a tko ne treba plaćati studij. Prema tome, kada sustav krene brzo rasti, financiranje visokog obrazovanja iz proračuna proizvodi kontradiktorne silnice, što je i jedan od izvora vrlo raznolikih reakcija europskih država na taj pritisak rasta. U tome bitnu ulogu igra diskurs gospodarskog razvoja i uz to vezana obrazovna struktura stanovništva. Tako je njemački ministar obrazovanja E. Bulmahn 2002. g. izjavio kako Njemačka u usporedbi s drugim zemljama ima premali postotak studenata, te si ne može dopustiti uvođenje školarina koje bi mogle imati efekt umanjivanja potražnje za studiranjem (Ziegele, 2006.). Prema Bulmahnu, prosperitet Njemačke počiva na visoko obrazovanom stanovništvu, i argument globalne utakmice on koristi protiv uvođenja školarina. Ovdje se radi o svojevrsnom tipping pointu, odnosno identificiranju točke u kojoj sustav visokog obrazovanja može biti okarakteriziran masovnim, konkurentnim i diverzificirnim do mjere da javno financiranje može napustiti odgovornost punog financiranja studija. No, Hrvatska je sa sadašnjom obrazovnom strukturom daleko od europskog prosjeka i, kao i Njemačka, daleko od te teoretske točke preokreta. Ako se zadržimo u diskursu globalnog natjecanja, Hrvatska pokušava nadoknaditi razvojne zaostatke i uhvatiti ritam europskih zemalja, a hrvatski obrazovni sustav još ne prolazi niti kvalifikacije za neku međunarodnu utakmicu. U takvim okvirima čini se ne samo razumno već i politički mudro preusmjeriti potrebna sredstva za javno financiranje visokog obrazovanja. Jasno, uz pretpostavku da svi skupa plaćamo studije koji su dovoljno kvalitetni da nose teret zadaće koja im se financiranjem iz poreza građana stavlja na leđa.

Dilema javnog financiranja sustava visokog obrazovanja koji teži stalnom rastu