English (United Kingdom)

https://curated-unify.zendy.io/wp-json/zendy-region/v1/featured_content/oa?rat=en

https://curated-unify.zendy.io/wp-json/zendy-region/v1/highlighted_journal/

Global: Zendy Plus annual

Presents the access of premium content as premium feature

Premium Content

Presents the keyphrase highlighting as premium feature

Keyphrase Highlighting

Presents the summarisation as premium feature

Summarisation

Insights

Presents the pdf analysis as premium feature

PDF Analysis

Presents the zaia usage as premium feature

ZAIA

Global: Zendy Tools annual

Global: Zendy Free Plan

Global: Zendy Tools monthly

Global: Zendy Plus monthly

Polazišno pitanje ovoga članka, nadahnuto tvrdnjama Waltera Kaspera, glasi: Ako milosrđe po definiciji u sebi nužno uključuje trpljenje može li se, dok držimo sigurnim da je netrpljivost jedna od bitnih vlastitosti božanske naravi, o njemu uopće govoriti, kako Kasper potiče, kao o temeljnom Božjem svojstvu i odrednici Božje biti? To se pitanje i odgovor na nj obrađuje pod kristološkim vidom i to na temelju promišljanja izabranih crkvenih otaca u čijim djelima pronalazimo govor o Božjem milosrđu u kontekstu specifično kristoloških izlaganja. U prvom se poglavlju ukratko prikazuje Božje milosrdno djelovanje u čitavoj povijesti spasenja i ukazuje na to da se na nj nadovezuje najveći čin i najdivniji iskaz Božjeg milosrđa – utjelovljenje, muka i smrt Isusa Krista. U drugom se poglavlju pokazuje kako je ocima riječ milosrđe, uporabljena za izricanje motiva i razloga utjelovljenja, muke i smrti Sina Božjega poslužila kao terminus techicus kojim su istodobno očuvali istinu o vječnom Logosu, u sebi netrpljivom, i činjenicu da je taj isti Logos u posljednja vremena postao trpljivim čovjekom te pretrpio muku i smrt na križu. U trećem se poglavlju ukazuje na otačke tekstove u kojima je milosrđe utjelovljenja, muke i smrti Sina Božjega prikazano kao najčudesnije djelo i najveće očitovanje moći Božjeg milosrđa, čime se odbacuju sumnje da bi Sin, koji se podložio trpljenju, zbog toga bio subordiniran Ocu. U posljednjem se, četvrtom poglavlju, naslovljenom "Milosrđe i hipostatsko sjedinjenje", usmjeruje na ona mjesta iz otačkih spisa u kojima se milosrđe spominje unutar kristoloških izlaganja koja su na liniji naglaska kalcedonske dogmatske definicije o jednom te istom Isusu Kristu, Sinu Božjemu koji se spoznaje u dvjema naravima sjedinjenima u jednoj osobi ili hipostazi, a koje obje zadržavaju svoje vlastitosti. U zaključku se konstatira da se na početno pitanje može i pozitivno i negativno odgovoriti. Ako se osobu Sina Božjega promatra u njegovoj unutartrinitarnoj stvarnosti, onda se ne može reći da je milosrđe temeljno obilježje njegove biti, jer bi to implicitno uključivalo da je božanska narav trpljiva. Ako ga se pak promatra u kontekstu povijesti spasenja, čiji je vrhunac u njegovu postajanju trpljivim čovjekom i u njegovu trpljenju, te ako se tome doda teološka tvrdnja da se snagom hipostatskog sjedinjenja osobi vječne Očeve Riječi može i treba pripisivati vlastitosti ljudske naravi, onda odgovor mora biti pozitivan. Na koncu se, za izraz koji najbolje odgovara otajstvu milosrđa očitovana u događaju Isusa Krista, predlaže onaj o Isusu Kristu kao »milosrđu u osobi« ili "uosobljenom milosrđu".

Kristološki naglasci govora o Božjem milosrđu u promišljanjima izabranih crkvenih otaca