DRAMSKO STVARALAŠTVO NEDŽADA IBRIŠIMOVIĆA KAO REFLEKSIJA ODBLJESAKA VARIJABILNE OPĆELJUDSKE PROŠLOSTI

Dramski opus Nedžada Ibrišimovića omeđen je i determiniran historijom kao vječitom inspiracijom koja svoje izvore crpi iz bogate i plodne bošnjačke sredine, ali je značajno, čak i neophodno, spomenuti i to da su njegovi dramski tekstovi satkani na temama koje je on uglavnom već umjetnički zahvatio i obradio u svom opsežnom romanesknom i pripovjedačkom radu. Historija, kod Ibrišimovića, nije definirana kroz tradicionalnu definiciju koja svoju polaznu tačku uvijek utemeljuje na nekom značajnom historijskom događaju ili na nekoj značajnoj historijskoj ličnost, pa je zbog toga osuđena da ima retrospektivnu tačku gledišta. Nasuprot tome, Ibrišimović historiju definira onako kako je to započeo Niče, a kasnije su mnogi prihvatili tu definiciju historije kao varijabilnog zbira historije mentaliteta, pri čemu se ona nužno mora sagledavati kao ''živo'' stvaralačko tkivo, dual sadašnjosti i budućnosti i upravo zbog toga je najvažnije spoznati ovu psihološku stranu historije, kao eksplicitni pokazatelj ''historije odozdo''. Njegova koncepcija prošlosti koja izričito uobličuje njegov stvaralački rad je takva da on uvijek teži da egzistencijalnim odbljescima varijabilne prošlosti pronađe ono što je univerzalno, ono što kao neizlječiva kletva određuje cjelokupno čovječanstvo od njegova postanja, pa tako, iznova i iznova, u starom traži novo, poznato želi učiniti spoznatim, u pojedinačnom traži općeljudsko koje je nužan cilj svakog istinskog umjetničkog stvaralaštva.