Kontrola ustavnosti i zakonitosti naredbe

Zakonska ovlaštenja za donošenje naredbi u osnovi omogućuju pravodobno normiranje različitih izvanrednih situacija, u okviru kojih naredbodavac, najčešće ministar, privremeno naređuje neko postupanje ili propuštanje koje inače nije obvezatno ili se zabranjuje neko postupanje koje je inače zakonom dopušteno. Dosadašnja praksa pokazuje, međutim, da takva ovlaštenja, temeljem kojih se gospodarskim subjektima redovito ograničava kakvo na temelju zakona stečeno pravo, odnosno nameće kakva dodatna obveza ili trpljenje, često formuliraju općenito, bez jasno utvrđenih granica naredbodavne ovlasti. U ovom se radu problematizira nedorečenost novog sustavnog uređenja naredbe, koje ostavlja otvorenim pitanje nadležnosti za kontrolu ustavnosti i zakonitosti tih općeobvezujućih podzakonskih akata. Naredba, naime, u ovom trenutku ne može biti predmet objektivnog upravnog spora, a upitna je i nadležnost Ustavnog suda, imajući u vidu da Zakon o sustavu državne uprave naredbu više izrijekom ne definira kao provedbeni propis. Slijedom toga, u glavnom dijelu rada analiziraju se temeljna materijalna obilježja i pravna priroda naredbe, razmatra se pitanje nužnog stupnja određenosti i preciznosti ovlašćujuće norme i uloga načela razmjernosti u nužnom limitiranju normativne autonomije zakonodavca i naredbodavca te se, zaključno, nastoji odgovoriti na pitanje treba li (i može li) naredba biti predmet ustavnosudske kontrole ustavnosti i zakonitosti.